utorak, 01.08.2006.
Pesimistična, optimistična, dubiozna, očajna, realna
Van me pusti, van me pusti
obavijaju me lanci gusti
jedini dodir koji osjećam
jedini kojeg se sjećam
teško željezo na mojoj ruci
otvoreni put još jednoj muci
ovdje je previše mraka
treba mi zraka, treba mi zraka
pustite me iz ove kule
za koju ni zvijezde nisu čule
pustite me iz ovog zarobljeništva
duša mi postaje tišta
ne želim proživljavati boli iste
dajte mi boje i kiste
da nacrtam svoju tugu
svoju samoću dugu
nek se tamne boje jedna preko druge preljevaju
nek bjesne munje platnom sjevaju.
Želim nešto sretno napisati
slobodno disati
sve samo ide u krug
sve je samo put beskonačno dug
ovdje ima previše mraka
da mi je samo jedna sunčeva zraka
da je čvrsto uhvatim
da joj izvor pratim
ne želim ovdje sama sebe uništit
sama sebe tištit.
Slomila sam se pod svojim križem
iz lokve blata se ne dižem
blato i svoju krv ližem
preslaba sam i da gmižem
u lokvi krvi i blata se gušim
umjesto da stare rane sušim
ali jednostavno u neku rupu padam
sama sebi udarac zadam
najviše na svijetu sebe mrzim
bježim od sebe koracima brzim
ali čovjek sam od sebe ne može pobjeći
ne može tako mir steći.
Želim sretne pjesme pisat
želim život punim plučima disat
ne želim se u lokvi ugušit
u rupu duboko rušit
kada će samoća i tuga proći
kada će on po mene doći.
Dok srce usporeno bdije
dok negdje toplo sunce na nebu sije
dok polagano dišem
dok bjedne stihove pišem
zašto se mrtvo osjećam
jer se puta do tebe ne sječam...
.................................................
.................................................
I da, napisat ću pjesmu lijepu
još jednom dat ću ti vjernost slijepu.
Jer u sunce gledati ne možeš
ali toplinu mu osjetiti, to zatvorenih oćiju možeš
neću pisati iz praznine srce već iz duše
pa neka se zidvi moje tvrđave ruše
pisat ću iz budućnosti i iz nade
pa neka se novi zidovi ne grade
neću pisati o olovnoj samoći
neću plakati ove noći
utopit ću se u plavetnilu tvojih oći
u nebesima dalekim
kojih se danas često sjetim
i dok će mi još jedna usamljena noć proći
čvrsto ću vjerovat da ćeš sutra doći
i misli mi neće klonut
i duh neće potonut.
Jer nada zadnja umire
isćekivanje cijelim tijelom mi se prostire
i neka samo polako prolaze sati
tvoje ime u snu ću zvati
uz tebe opet stati
zaboraviti staru muku
čvrsto držati tvoju ruku
opet ću lako nositi bol tvoju
ispričati ti tužnu priču svoju
svoje štitove i koplja spustiti
da sastaviš komadiće srca, koje si slomio, tebi ću dopustiti.
.............................................................................................
.............................................................................................
Nemoj me opet pustiti to te molim
jer ovaj put još jače te volim
nemoj me opet slomit
ko suhu grančicu polomit
ka staru igračku zaboravit
ka potrganu lutku ostavit.
Mislim, ovaj put ovo prljava igra nije
i da se u tebi ljubav uistinu krije
i ako ćeš me još jednom začarat
hočeš li me na kraju razočarat?
................................................
......................................................
Zato te molim, što planiraš pripazi
ko plamen vatrice me ne kazi
već u meni još veći žar probudi
i zauvijek moja iskra budi
jer meni se rane pojavljuju lako
a zacjeljuju vrlo polako
zato budi pažljiv samnom
i naćini malem srcu ovom
jer ja sam izgubljena djevojka samo
sunčevu zraku, tvoju ruku ću primit, možda stignemo nekamo.
........................................................................................
........................................................................................
Svjetlost svijeće u sobi tvojoj
kroz rupicu čini trag svjetlosti u sobi mojoj.
Pijanist
Dok svoj klavir zamišljeno svira
i do energično mu tipke dira
on snažnu bol glazbom prekriva.
Svira u trošnoj, napuštenoj kući
prste i oći muči
žiće u klaviru brzo skaću
njegove note zajedno s njim plaču.
Smiri se, lagano sa klupe se diže
velikom prozoru prilazi sve bliže
prošlog tjedna se odjednom sjeti
ko ptica u zrak, on u prošlost poleti.
Njegova prekrasna ljubav u bijeloj vjenčanici vani stoji,
on u maloj crkvi pored oltara duge sekunde broji,
on nju neopisivo i snažno voli,
ona se za njega svaku većer moli.
Već prstene na prstima osjećaju oboje
nestrpljivo čekaju da jedno postane od dvoje.
Ona ih za pedeset godina već vidi
svaki detalj joj se svidi,
njihove kose sjede
i ruke izmučene i blijede.
On u svojim mislima dragu preko praga nosi
po pješćanoj plaži trče bosi
njegova buduća djeca sjaje mu se u oćima
on čuje njihov plač u noćima.
Ona cestu veselo prelazi,
pijan kamijonđija dolazi
ona na ništa osim na vrata crkve ne pazi
on je ne spazi
bezuspješno na kočnicu nagazi,
kad njezino tijelo na cestu se legne
kamijonđija u strahu pobjegne.
On čuje vrisak i buku, naglo se prene,
prem izlazu trčrći krene.
Njegova ljubav u crvenoj haljini na prašnjavom podu leži
um, duša i srce iz kontrole mu bježi
trči do nje i beživotno tijelo joj grli
suza mu na obraz hrli.
On bjesumićno viće i plače
suze sada padaju sve ječe i ječe
''O ljubavi, o anđele moj
kako okrutno završi život tvoj.
Što ću sada, što ću sada?
Znam, naći ću toga gada,
i do kraja ću poludit
i hladno ću ga ubit.
A onda će mi Bog sudit.''
Opet naglo u sadašnjost se vrača,
Čini mu se kao brza posjekotina mača.
Kamijonđiju s prozora gleda,
kako na klupi ispred dučana sa pivom lijeno sjeda.
Koliko god to želio, drugoga čovjeka ubiti ne može,
osjetiti njegovu krv preko svoje kože.
Uže sa grede na stropu visi
''O anđele moj!!! Di si?''
Njegovo tijelo se njiše,
trza se, trza, ne diše.
- 10:28 -
subota, 29.07.2006.
Nesvjesna smrt
Probudim se, na krevetu ležm
Pogledam svoje tijelo, zatim se naježim
Po cijelom tijelu nalaze mi se crvi
Krevet mi je pun krvi
Vrištim, izletim iz kuće, pitam se kamo ću sada
Vani hlada kiša pada
I dok bjesno trčim kroz grad
Prati me odvratan smrad
Na jedno groblje dođem
Pored kamene ploče prođem
Na njoj moje ime piše
Padam na pod, tijelo mi ne diše
Na osječam kapi kiše
Postaje sve tiše i tiše.
Izgubljena djeca
Samo smo prah
Samo smo lagani dah
Samo smo prašina na nepročitanoj knjizi
Samo smo na nečijoj brizi
Samo smo sjaj u tuđim očima
Samo smo hladan zrak u noćima
Djeca izgubljena smo samo
Mi nemamo kamo
Nikada se ne vračamo toplom domu
Jer se nemamo vračati komu
Samo smo blijeda sjena
Samo smo jeftina cijena
Samo smo u svijetu zaboravljeni
Samo smo od 'dobrih' ljudi ostavljeni
Samo smo prigušeni glas
Samo smo tanka vlas
Djeca izgubljena smo samo
Mi nemamo kamo
Nikada se ne vračamo toplom domu
Jer se nemamo vračati komu
Samo na kiši stojimo
Samo na nebu zvijezde brojimo
Samo se nečujno molimo
Samo iznutra lagano gorimo
Samo si rane solimo
Samo uzaludno nekoga volimo
Djeca izgubljena smo samo
Mi nemamo kamo
Nikada se ne vračamo toplom domu
Jer se nemamo vračati komu.
Ja sam...
Ja sam kćer prašine na ormaru
Sestra trule daske na mostu staru
Srce sam dala svjetlosti sviječa
Brinem se o prahu cviječa
Ja sam na vrani crna boja
Na tvom čelu kap znoja
Zrno pjeska u mislima tvojim
Lahor u mislima svojim.
Evo dame i gospodo, dame koje se osjećaju ko gospoda ili gospoda koja se osjećaju ko dame, umjetnici, pjesničke duše, neshvačeni slikari(bez brige vaše slike će prodavati za milijune kada budete 2 metra pod zemljom, pa vam vaši praunuci mogu kupiti novi skupocjeni lijes ili antiknu urnu),veliki i mali, zdravi i bolesni, bankari, matematičari, vozači tramvaja i buseva i svi koji ste čitali ovaj moj blog a niste se našli u navedenim kategorijama, ovo su neke od mojih 'pismenih naćina izražavanja' i nadam se da su vam se barem malo svidjeli, a ako nisu u tom slučaju 'fuck you, fuck you very much'.
- 18:05 -
petak, 28.07.2006.
iz moje male plave bilježnice
noćni leptir
i dok mirisni štapić lagano gori
um protiv srca se bori
i dok noćni leptir sobom leti
um te se sjeti
vraća se onaj osjećaj stari
dok srce za tebe krvari
i dok leprša svojim krilima bijeli leptir
jedini koji remeti ovaj mir
dim iz štapića po sobi se diže
leptir mu prilazi sve bliže
svoje tanko krilo opeće
'ah, vatrene li boli' reče
ali u njemu je jaka snaga on još leti
ali onda se sjeti
da nema živjeti za koga
da nema leptira toga
koji će mu izlječiti krila
koji će mu biti ljubav mila
te pada i pada
hladan parket jak udarac mu zada
i dok sa krila mu se sipa prah
on ispusti svoj zadnji dah
kada bih mogla biti bilo što...
bila bih kemija između ljudi koji se vole
bila bih zrak između ruku koje se mole
bila bih dim upaljenog ulja snažnog mirisa
bila bih tinta antičkih spisa
bila bih siromašnog djeteta uzdah
bila bih slijepog svirača saksofona dah
bila bih zvuk tračnice i vlaka
bila bih ranojutarnja sunčeva zraka
bila bih šah mat u igri
bila bih rikanje koje proizvode tigri
bila bih tajanstvenost koje imaju tvoje oći
bila bih tvoj san svake noći.
tihoj patnji
On je kao mjesec
daleko, daleko na noćnom nebu
jedina svjetiljka u mraku
i ako ispružim svoje prste
iako meni izgleda kao da ga dotićem
nisam mu ni blizu
On je kao biser
duboko, duboko u moru
elegantan i sjajan
i ako u more stavim ruke
znam da je tu negdje
ali ga dotaknuti ne mogu
On je kao zlato
gusto, gusto skriven među planinama
skriven među zemljom i kamenjem
on strpljivo čeka i mirno spava
i ako na hladnu zemlju prislonim svoj dlan
mislim da ga osjećam
ali ga osjetiti ne mogu
ali ipak na kraju
i on je samo zrno pjeska
u pustinji
kapljica vode
u moru
čestica
u zraku
samo jedna kap krvi
u venama
ali ipak na kraju
i On traži svoj Mjesec
svoj biser i svoje zlato.
- 15:46 -
